Monday, March 13, 2017

Zbunjenost prošlosti sadašnjošću

U prethodnim tekstovima sam se dosta oštro osvrtao na kampanje negovanja i čuvanja jezika i na opštu atmosferu straha i panike pred kvarenjem ili nestankom jezika koju jezički establišmenti lansiraju u našoj i susednim zemljama. Sada bih želeo da pokušam da ovu pojavu razumem. Sam sentiment nije novost, niti isključiva osobina našeg vremena i naše kulture. Kvintilijan je tražio promene najsvetije institucije Starog Rima - njegovog zakonodavstva - insistirajući da migracija preti da uništi latinski jezik. Tomas Prat je optuživao Šekspira i Marloua da narušavaju sažetost i direktnost engleskog jezika i tražio da se jezik vrati svom izvoru. 

Резултат слика за young people old english


Ali to ne znači da je strah od promene u jeziku konstantno obeležje čovekove zajednice. On je nekad prisutniji, nekada se potpuno izgubi, i obično se vezuje za periode u kojima se događaju važne društvene promene: pojačane migracije u Rimu, normanska osvajanja u Britaniji, otkrića koja su uticala na promene u načinu upotrebe jezika - poput pojave pismenosti, osvajanja proizvodnje papira, otkrića štamparske prese. Danas je to informacijska revolucija koju su donela elektronska sredstva komunikacije.

Atmosferu straha i panike povodom sudbine jezika danas presudno stvaraju ljudi čija je struka da jezik proučavaju i razumeju. Ovde se neću baviti pitanjem zašto oni jezik ne proučavaju i ne razumeju - zašto pogrešno svoju ulogu vide kao policijsku. Ovde me samo interesuje zašto oni danas imaju jači osećaj da je jezik ugrožen nego što su ga imali na primer pre pedeset godina, odnosno zašto smatraju da se danas upotrebljava jezik goreg kvaliteta nego što se upotrebljavao. I zašto deo javnosti saoseća sa njima u tom doživljaju.

Jesu li ljudi danas prosečno nepismeniji, da li prosečni građanin danas govori i piše značajno gore nego pre pedeset ili sto godina? Ovde se najpre postavlja pitanje kriterijuma: kako meriti kvalitet govora i pisanja? Brzinom? Količinom (i onda da li je bolje više ili manje)? Raznovrsnošću? Strukturnom kompleksnošću? Efikasnošću? Čistotom porekla reči? Kakve god kriterijume uspostavili, teško da bi se izmerila značajna razlika. Možda bi je bilo među nekim grupacijama, možda je današnji srednjoškolac manje načitan od nekadašnjeg, možda je današnji političar prosečno nižeg obrazovnog nivoa nego što je raniji bio. Ali u ukupnoj populaciji, uveren sam da se ne bi prepoznao značajan pomak. Naravno, kada sud o prosečnoj pismenosti dolazi od nastavnika, onda osobine prosečnog srednjoškolca dosta utiču na taj utisak, a time što su veoma prisutni u javnosti - utiču i političari. Ali mislim da ovo ima samo mali udeo u ukupnoj slici. Ključna razlika je u jeziku koji se doživljava kao javni, zajednički, i prema kome se uglavnom i donosi sud - jeziku javnog informativnog prostora.

Pre pedeset godina naš javni informativni prostor se sastojao od jedne televizijske kuće sa dva programa, desetak aktivno slušanih radio stanica, i veoma moćnog i aktivnog izdavaštva: novinskog, periodičkog, naučnog i književnog. Ovaj je prostor bio uređen i kontrolisan od strane države, gajio je elitnu kulturu, i u njemu se pojavljivao i aktivno nastupao relativno mali, odabrani skup učesnika. U ovom prostoru, dominirao je jezik visoko obrazovanih ljudi, i ljudi sa više talenta za upotrebu jezika (zabluda je da se može očekivati da svako ko prođe sistem obrazovanja raspolaže rafiniranim stilom - kao i kod svih drugih veština, da bi se dostigao vrh, i ovde je neophodan talenat - koji među ljudima nije ravnomerno raspoređen). I čak i taj jezik je pod uslovima sporije razmene informacija imao vremena da prođe kroz filtere doterivanja od strane autora, iščitavanja od strane kolega, lekture. Susretali smo se, stoga, gotovo isključivo sa rafiniranim jezikom visokog registra, stilski doteranim, elokventnim, i usklađenim sa onim što propisuje normativna literatura. Jezik javnog informativnog prostora nije reprezentovao jezik čitave zajednice, već samo jezik jednog njenog dela u jednoj sferi realizacije - onaj jezik koji zadovoljava najviše stilske kriterijume.

Danas u javnom informativnom prostoru dominiraju društvene mreže, internet forumi, vesti i medijski sadržaji objavljeni na internetu i nekoliko stotina televizijskih stanica. Stepen uređenosti i državne intervencije (osim interesne, političke) je ravan nuli. Skup učesnika je najširi mogući, a korisnici sofisticiranog jezika uglavnom su sopstvenim afinitetima i nepoklapanjem sa zahtevima masovne kulture ograničeni na uske kulturne niše, i upućeni samo na sebi slične. Konkurencija među medijskim kućama traži brzu produkciju i ne daje vremena ni doterivanju teksta od strane samog autora, kamoli lektorskoj intervenciji. Ogroman broj medijskih kuća traži ogroman broj novinara i spikera - broj koji danas (kao što bi i ranije, da je bio toliki) daleko prevazilazi broj ljudi sa visoko kvalitetnim usmenim i pisanim izražavanjem. Današnji mediji gaje masovnu kulturu, a ona traži učešće širokog spektra ljudi, nezavisno od njihovih jezičkih kapaciteta. Još je pluralističnija situacija u društvenim mrežama i forumima: u njima učestvuju svi, što zaludniji - to intenzivnije. Jezik javnog informativnog prostora tako danas blisko reprezentuje prosečni uzorak u zajednici.

Ali, dok je jezik javnog prostora onaj po kome formiramo svoj sud o stanju jezika, mnogo veći udeo u postojanju jezika, u jezičkoj produkciji i recepciji u životu prosečnog čoveka, ima direktna komunikacijama među pojedincima i u grupama. Ovo je prostor u kome se jezik usvaja, ovako on u najznačajnijoj meri živi, tako se menja i prilagođava potrebama. U ličnom se domenu upotrebe jezika ništa nije promenilo.

Zato razlika nekad i sad nije u samom jeziku: jezik je u svojoj ukupnosti približno isti kao i u ranijim istorijskim periodima. Razlika je u tome sa kakvim jezikom se pretežno srećemo u javnom prostoru. Ona stvara nerealan utisak o tome da se jezička situacija promenila na gore, iz kog se onda izvlači još nerealniji zaključak da u zajedici teče proces kvarenja jezika. Čak i kada se ovakav strah prevaziđe, javlja se novi: možda se jezik nije pokvario već je samo reprezentativnije zastupljen u javnosti, ali javna upotreba jezika služi kao uzor, što će neminovno dovesti do njegovog kvarenja u odnosu na vreme kada je uzor bio elitni jezik. I ovo je pogrešno. Jezik se možda malim delom usvaja i kroz medije i društvene mreže, ali usvaja se i iz knjiga koje se pročitaju i mnogih drugih izvora, a pre svega se, u daleko najvećem udelu, uči u porodici i u neposrednom društvenom okruženju. Onom segmentu koji se nije promenio. Jeste se proširio domen upotrebe jezika svakodnevne komunikacije, a suzio domen upotrebe formalnog registra, ali sami registri nisu postali bolji ili gori.

Lingvisti propisivači pravilnog jezika u svom sejanju straha i panike, reaguju ne na promenu u jeziku, već na promenu u društvu, na promenu u strukturi i prirodi javnog informativnog prostora - pogrešno zaključujući da ona pokazuje i promenu u samom jeziku. Oni ne prepoznaju razliku između jezika u celini i jezika javnog prostora. Oni čak u svojim apelima i ne ciljaju samo taj javni prostor, namera njihove kampanje nije da vrati dominaciju formalnih registara i doteranog stila u medije, nauku, administraciju (a i to bi bilo unapred izgubljena bitka, jer je ovo pitanje određeno društvenom promenom a ne dobrom voljom pojedinaca kojima se kampanja obraća). Njihove kampanje bi da se čitav jezik: jezik pijace, jezik kafića, jezik poslovnog sastanka, izjednači sa načinom govora iz Drugog dnevnika Radio televizije Beograd iz 1975. i načinom pisanja Ive Andrića iz romana Na drini ćuprija. Ove kampanje uključuju spotove u kojima se ljudima sugeriše da se u intimnim, ljubavnim SMS porukama strogo drže Pravopisa Matice srpske, i da se u komentarisanju modne revije među prijateljima izražavaju prema pogrešnim savetima nadrilingvistike.

Ovo svedoči da su normativni lingvisti potpuno zbunjeni promenom strukture javnog informativnog prostora koja se dogodila. Da ne razlikuju promenu u tipu jezika koji se u tom prostoru sreće od promene u samom jeziku. Da čak ne samo što izjednačavaju jezik javnog prostora i jezik uopšte u današnjem trenutku, što usled pluralizacije i demokratizacije javnog prostora i nije veliki promašaj, već to čine i kada se sećaju prošlosti. Oni veruju da je i pre pedeset godina jezik javnog prostora reprezentovao jezik u svakodnevnoj upotrebi: da su ljubavnici u automobilu na obodu grada, šverceri farmerica u vozu iz Trsta, automehaničari u kanalu, referenti, računovođe i inžinjeri u OOURima, ROima i SOURima svi među sobom razgovarali onako kako su razgovarali Dušanka Kalanj i Dejan Đurović dok ih snimaju kamere. Oni se naukom bave u staklenom zvonu, i za predmet svoje 'nauke' biraju mimezis: stvarnost televizijskog ekrana nekad i sad uzimaju kao stvarnost postojanja jezika. Ova perspektiva pokazuje tužan stepen nerazumevanja ne samo lingvistike, nego jednostavne jezičke realnosti. Ali ujedno i objašnjava paniku među ovim ljudima: oni veruju da se naš jezik za pedeset godina promenio od jezika Miće Orlovića u jezik nekakvog Amidžića ili Vučićevića.

Strah od propasti jezika ovde se ukršta sa još jednim strahom: strahom od gubitka moći i društvene pozicije. Kao što sam već pomenuo, u današnjem javnom informativnom prostoru vlada opšti nedostatak vremena, pa u okviru njega i nedostatak vremena za jezičku intervenciju, a samim tim i za osnovni proizvod preskriptivne lingvistike: za jezičke priručnike i lektora kao njihovog promotera i izvršitelja. Vapaj za čuvanje i negovanje srpskog jezika je i vapaj za čuvanje i negovanje srpskog jezičkog propisivača - onog koji nema najispravniju sliku o tome šta jezik jeste a šta nije, ali koji vrlo glasno insistira da ne treba reći put ka Beograđanci nego isključivo put ka Beograđanki, inače to više neće biti onaj pravi, ispravni srpski jezik.


Friday, March 10, 2017

Jezik je drugde: sistem negovane nepismenosti

Nedavno su javnošću još jednom protutnjali podaci o tome da je Srbija zemlja sa najviše funkcionalno nepismenih u Evropi. Kako u zemlji u kojoj se toliko govori o pismenosti i drži do pismenosti - preko milion nepismenih? U kojoj čim neko progovori kruševačkim ili leskovačkim akcentom, čim progovori pirotskim ili borskim dijalektom - svi prepoznaju nepismenost. Da li se na njih misli? Da li je to znak da kampanje Negujmo srpski jezik i Sačuvajmo srpski jezik nisu imale dovoljno efekta? 

Ne, to je znak da su ove kampanje, i pogled na jezik i obrazovanje kome pripadaju i koji šire, jošuvek suvereni vladari kulturne i obrazovne politike i prakse u ovoj zemlji. Kažem li ja to da kampanja Negujmo srpski jezik doprinosi nepismenosti? Kažem. Pa kako je to moguće, valjda negovanje jezika upravo znači opismenjavanje? Stvar interpretacije.

Pomenute kampanje i svetonazor koji nameću pod pismenošću podrazumevaju sposobnost da se govori i piše kao Ivo Andrić. Mali problem: Ivo Andrić je imao privatnog lektora i njegovi su tekstovi rezultat višegodišnjeg doterivanja. Ako vam je ova lestvica previsoko podignuta, a jeste, svakome, tu je drugo najbolje rešenje: norma. Skup proizvoljnih, i često nerealnih i nerazumnih pravila koja su uspostavili čuvari nekakve umišljene ispravnosti srpskog jezika kako bi nam 'pomogli' da svi govorimo kao Ivo Andrić. I koja su odredili kao donju granicu pismenosti. 

Pismeni moramo biti svi. Dakle, svi se moramo pridržavati norme. Inače smo nepismeni. Negujmo srpski jezik znači: potrudimo se više da se držimo norme, i da samim tim budemo pismeni. Šta je tu loše?

Loše je što norma obiluje loše prepoznatim generalizacijama, pogrešnim analizama jezičkih struktura u jeziku pretvorenim u neodrživa gramatička pravila. Ali pogubno je, naročito za pismenost, to što ovaj pristup pismenosti od ljudi traži nešto što niko ne može u potpunosti da postigne, a većina ne može ni u takvoj meri da ne budu prepoznati kao nepismeni. Ne samo što je i ova lestvica postavljena previsoko, i što je načinjena od lošeg materijala - postavljena je i u pogrešnom smeru.

Pismenost je ovde loše shvaćena. Ona ne podrazumeva sposobnost da se pripoveda poput Njegoša i pišu opisi prirode na nivou Petra Kočića. Ne podrazumeva pisanje sastava o proleću i o majci, ili držanje zdravice na slavi. Pogotovu ne funkcionalna pismenost.

Pod funkcionalnom pismenošću se podrazumevaju ona znanja i veštine koje čoveku omogućuju funkcionalnost u okruženju u kome živi: sposobnost da komunicira, da uči, da usvaja simboličke i vrednosne sisteme jedne kulture. Kada je reč o pisanju i čitanju, njen minimum su najosnovniji zadaci svakodnevnog života: popuniti formular, potpisati se, pročitati tablu na autobusu i naći sedište sa odgovarajućim brojem. Funkcionalna pismenost obuhvata i usmenu komunikaciju: sposobnost da se lekaru ili službeniku izloži problem, iznese zahtev, da se razume njegovo objašnjenje i slede njegova uputstva, da se predstavi svoj stav o nekom pitanju, svoj interes, izraze svoja osećanja. Uz to, osnona funkcionalna pismenost danas uključuje uzimanje novca sa automata, upotrebu elektronske pošte, lifta, interfona, plaćanje na kasi sa samoopsluživanjem, ali i poznavanje organizacije administracije, zdravstvenog sistema, političkih odnosa i drugih kulturnih odnosa i sadržaja. 

Ne samo da su ovo osnovi funkcionalne pismenosti neophodne čoveku, već predstavljaju i prirodni prvi korak u usvajanju šire i dublje pismenosti: korak koji se lako savladava, čija je svrsishodnost očigledna, koji pruža osećaj samopouzdanja, i omogućuje dalju nadogradnju. U svim pravcima. Ka dubljem i boljem razumevanju i samog jezika, i njegove uloge u književnsti, umetnosti, društvenoj organizaciji, politici, nauci. I ka efikasnijem i boljem korišćenju društvenih resursa. Kada dete naučimo funkcionalnoj pismenosti, kada ono razume smisao pismenosti, u njoj se oseća prirodno, onda će, uz nešto afiniteta i talenta, lako napraviti i sledeći korak: razviti svoj stil i prepoznati kvalitet tuđeg. Dok kada se sa slova, tačke, zareza, upitnika i uzvičnika krene direktno u rafiniranje stila, onda nastaje nerazumevanje i frustracija, a odatle nesigurnost i nelagoda pri upotrebi jezika. Kada se zajednici koja ne dostiže ni minimum zahteva funkcionalne pismenosti porukama o negovanju i čuvanju srpskog jezika zapravo kaže kako onog trenutka kad ne zadovoljavaju visoke i često promašene zahteve propisane norme - oni  manifestuju nepismenost, i ujedno ugrožavaju i kvare jezik, mi im sa onoga što pismenost zaista jeste peusmeravamo pažnju na nešto drugo, i šaljemo poruku da su od pismenosti mnogo dalje nego što zaista jesu.

Osnove funkcionalne pismenosti treba da obezbedi škola. Za to treba da se pobrine odgovarajuće ministarstvo propisujući dobro koncipirani program i obezbeđujući dobru pripremu za nastavnike. Funkcionalna pismenost se neće usvojiti pisanjem sastava na večite teme, poetične ili dosadne, patetične ili dubokoumne, niti lekcijama iz gramatike o subjektia i objektima, genitivu i pluskvamperfektu. Ona se postiže realnim zadacima sa kojima se srećemo u svakodnevnom životu: pisanjem molbe, žalbe, zahteva, popunjavanjem, ali i sastavljanjem formulara za neku svrhu, analizom (i idejama za poboljšanje) interfejsa kompjuterskog programa, raspitivanjem za put do bazena i davanjem uputstava onome ko se raspituje - čitajući karte i prema sećanju. U bilo kom dijalektu, sa bilo kojim akcentom. Nezavisno od bilo kakve norme. Jer ovo su veštine koje oogućuju snalaženje u svakodnevnom životu. Na kojima se u našoj školi ne radi, i koje ne budu savladane pre svega zbog visoko ostavljenih lestvica u nekom potpuno nevažnom domenu 'norme', domenu bez ikakvog značaja za bilo koji aspekt čovekovog života (osim one vrednosti koja mu je veštački dodeljena i održavana kampanjama za negovanje i čuvanje nesigurnost i straha). Umesto da se svim raspoloživm snagama uhvati u koštac sa životom, produkt našeg obrazovnog i društvenog sistema ostaje ubeđen da je nepismen i nesiguran, uplašen već u samom korišćenju jezika, i ispada iz igre mnogo pre nego što i stigne do pravih elemenata pismenosti.

Sunday, March 5, 2017

Paraziti jezika i kulture i njihova vitalnost

U ovom isečku iz filma Počasni građanin, čiji sadržaj potpisujem i ovako kako je izgovoren, može se reč kultura svuda zameiti rečju jezik, a da ostane jednako istinito.






Friday, March 3, 2017

Lexical Distance Among the Languages of Europe: a hoax, a political pamphlet or actual popular science?

It can only please a linguist to see a piece of  linguistic knowledge going viral on social networks. When I first saw the image titled Lexical Distance Among the Languages of Europe below, I was not just happy - I thought: what an enormous amount of work must have been invested to produce this chart!

Lexical Distance Network Among the Major Languages of Europe

For a layman this may seem a simple thing to do: just compare the electronic dictionaries of the languages (ideally those using the same methodology in lexicography, to control for the effects from this area), and count the words that are identical. But it is impossible to compare electronic dictionaries of different languages because it often happens that a word that is pronounced the same in the two languages receives a different spelling in each of them (for instance the word группа 'group' in Russian is pronounced and means the same as the word група 'group' in Ukrainian, but since, for arbitrary non-linguistic reasons, they have a different spelling - they won't be recognized as identical). Moreover, it is often the case that between two closely related languages certain words occur with slightly different pronunciation, but with the same meaning and almost identical morphological forms (e.g. Russian раздел and Ukrainian роздiл, pronounced almost the same, declined almost the same, and both meaning 'section'). A fair way to calculate the lexical distance would include a thorough etymological research (research into the history of words), a measure of phonological and morphological change since the common ancestor word (how much the pronunciation and the different forms of the words have changed), a correction factor for the shared or related complex words (since their parts are already counted in other words), especially in the cases where complex words share only certain parts, to mention just a few complex measures, most of which are unavoidably subject to approximation.

So upon seeing a chart like this a linguist is also immediately prompted to look for the methodology. Especially when some results seem utterly surprising. For instance, every Slavicist will be in disbelief seeing that Serbian is closer to Russian than Polish, Ukrainian or Belorussian. Even more so seeing that Croatian is as close to Slovak as to Slovenian, and Slovak is as close to Croatian as to Czech. And that Romanian is related to Albanian, but not to Serbian or to Russian, while Albanian is related to Slovenian, but not to Serbian. Some of these peculiarities receive a reasonable explanation from the aspect of political science: that Ukrainian is very different from Russian (Crimea, Donbass) and that Romanian is unaffected by it (Transnistria), that Croatian has different ties than Serbian, that Albanian is distant from and unaffected by Serbian (Kosovo).

The earliest occurrence of this chart is from 2013. Here, as well as on several other pages with the chart, it is referred to "K. Tyshchenko (1999), Metatheory of Linguistics", a book published in Ukrainian, by a Ukrainian linguist (the original title: Метатеорія мовознавства), freely available online. I have carefully examined the book, and could not find even the lexical distance data, let alone the methodology how it was gathered. All I did find was a lot of what appealed to me as obscure, arbitrary and problematic linguistic methodology and even more of classifications which didn't seem to make much sense. And I also found one reference that might have to do with the chart, namely reference to a set within a linguistic museum exhibition, which represents Indo-European languages and their relations (chapter Мiжфакультетський Лiнґвiстичний навчальний музей Київського унiверситетуsection 2.2. Ґалерея мов свiту 'Galery of the world's laguages').

Since the chart was shared by a large number of people, including many linguists, I think that it is important that according to my little investigation - unless someone manages to find the specification of its methodology - which I doubt will happen, and this methodology proves adequate - the chart should be treated as a hoax with a political agenda. But its idea remains beautiful, and I would like to see a chart of the same kind, plotted from the real linguistic data.